prostor vrijeme zbivanje

Polazeći od zahtjevnosti galerijskog prostora - koji evidentno nije bezličan „white cube“, pred umjetnice je postavljena zadaća da njihovi radovi nastanu za konkretnu prigodu i mjesto. Razmišljanje o izlagačkom okviru odredilo je daljnje smjernice, a prostor je prerastao u protagonistu preuzimajući na sebe ulogu likovnog sižea. Nastali su radovi precizne jezične strukture, koji računaju na prostorno vremenski kapacitet likovnih medija, kontemplativni i srodne odmjerene emocionalnosti. Prostor i vrijeme tvore neraskidivi kontinuum – prostor kao materijalni artefakt, vrijeme kao njegova apstraktna dimenzija koja se najčešće doživljava predstavom slijeda zbivanja. Njihova sazdanost u amalgamnu strukturu otvara brojna pitanja s onu stranu običnih fizikalnih veličina - što je sam događaj, a što mjesto, gdje je crta razdjelnica, je li vrijeme jednosmjerno kretanje ili kako sugerira Merleau-Ponty treba doslovno vjerovati fenomenu čovjekove percepcije cjeline istovremeno stvorene od prošlosti i budućnosti, stvarnog i nestvarnog. "Mjesto bivanja"- rad Sunčice Fradelić sastoji se od dvije video projekcije koje čine jedinstvenu doživljajnu senzaciju prostora i vremena. Na jednoj su jednoličnim pravocrtnim pokretima kamere zabilježene ogoljene eksterijerne i interijerne činjenice prostora Doma mladih, dok drugu čine slijed zbivanja apstrahiranih pomoću elementarnog govora nijemog scenskog pokreta (mime). Osim objedinjujuće zvukovne podloge u konačnici je stvoren rezultat i vizualne homogenosti mjesta, ali i vremena i događaja kao neodvojivih dimenzija istog.

Konkretan primjer nađen je u zgradi Doma kojeg je zbog brutalne vanjštine jednostavno nemoguće preskočiti pogledom, ali jednako tako ni zanemariti njegove materijalne i manje tvarne tragove proživljenog vremena. Kao arhitektura 70ih godina Dom je istinski produkt utopijskih društvenih stremljenja, a ponekad, čini se, i odraz istovjetnih svjetonazora njegovih današnjih stanara. Vjerovali ili ne u tezu kako arhitektura može mijenjati društvo i njegovu svijest, složit ćemo se kako prostor, ali podjednako i njegova događajna baština, dakle vremenski zapis, može uvijetovati pravilnost našeg kretanja i mišljenja, ograničavati nas ili pokretati. Sukcesivno nizanje radnji koje tvore vrijeme ovdje je pokret glumčeva tijela. Predstave nastale korištenjem elemenata scenske igre u metajezičnom prostoru naracije gotovo apstraktnog pokreta predstavljaju znak za stvarne događaje, podjednako kao i nerealizirane želje koje su sudjelovale u postanku samog objekta. Kretnje koje sugeriraju građenje i ostale poslove što su prethodile ili slijedile izgradnji čine novi gradbeni materijal prostora. On postaje čvorište zgusnutog vremena, prepunjeno događajima među kojima su upravo ljudski snovi vrsta tragova koja se umije najdublje urezati i ponavljati u odjecima. Nebitno jesu li akcije stvarne ili planirane (njihova je mjerljivost podjednaka), simultanost prostor –vrijeme, kao i elastičnost tog fenomena nanovo je uspostavljena. Drugim pristupom vremenu kao mijeni niza pozicija susrećemo se u fotografskoj seriji "Bilješke" Glorie Oreb. U dnevničkoj formi (koristeći se estetikom snapshota – fotografije su snimljene bez namještanja, „iz ruke“, a uz pomoć minijaturnog digitalnog aparata za osobnu uporabu) nastali su snimci tijekom umjetničinih povremenih posjeta otoku, prostoru koji predstavlja njezino stvarno i emocionalno polazište, ujedno i „nultu točku“ u percepciji kontinuuma prostor/vrijeme. Za razliku od rada Sunčice Fradelić, Glorijin rad ne krije i subjektivnost pristupa, jer upravo je ona ta koja „premjerava“ prostor vlastitim osjećajima. I prostor i vrijeme ovdje su u funkciji panteističke koncepcije u kojoj postoji harmonija između individue i prirode, no ona nije eksponirana u podudarnosti doživljaja koliko u percepciji senzacija vremenskih ciklusa i premjeravanja strukture prostor/vrijeme. I u prethodnim radovima Gloria često ulazi u unutarnji svijet emocija pozicionirajući se spram vanjskih prostornih struktura doma, ateljea... Šetnja otokom otkrivanje je geometrijskih pra/iskonskih struktura i znakova, a ujedno i kretanje prostorom osobne vizualne memorije i vlastitih odrednica.

Njezin odabir motiva u likovnom je pogledu namjerno banalan, jer fotografska estetika izbjegava predstavljačku deskriptivnost fokusirajući se isključivo na kategoriju temporalnosti. Sam predmet je bitan tek kao nositelj tragova, a protjecanje vremena mjeri se u pomacima motiva i količini svjetlosti koja ukazuje na različite godišnje cikluse. Fotografije isključivo funkcioniraju u slijedu slika, te u zaokruženosti tog sustava nastaje likovni pandan panteističkoj strukturi pejzaža. Uporabom parametara fotografije koja umije zaustaviti trenutak, i vrijeme postaje uhvatljivo.

Vremenski tijek možda je samo privid, no moguće ga je preoblikavati u čistu vizualnu senzaciju ogoljenim rječnikom prostorno vremenskih odrednica umjetnosti.

Jasna Gluić