• 
• 
• 
• 
• 
• 
•  

Zapisi iz radionice

U ambijentalnom radu Laboratorij postavljam crteže (svojevrsne dijagrame eksperimenata) u prostorni odnos s ispražnjenim staklenkama koje su prvotno sadržavale hranu (krastavce...) a koje u Laboratoriju punim svjetlom - uzorkom proizaišlim iz eksperimentalnog istraživanja. Laboratorij je stvarni prostor moga življenja i stvaranja – moj stan/atelje. Prenesen u galerijski kontekst Laboratorij postaje ambijent u kome elementi svakodnevnog života - staklenke nekada popunjene hranom, sada postaju izlošci umjetničkog kreativnog čina. Tjelesna hrana (krastavci...) transmutira u svoju prvotnost – svjetlo. Sam proces preobrazbe zabilježila sam u crtežima-dijagramima. Gloria Oreb

1. Ekspozicija

Svatko je, barem jednom u životu, poželio koračati gradom sa praznim ruksakom na leđima. Osjećati mu tvarnost kako veselo poskakuje. Lakoću je poželio nositi na leđima! Sjesti na travu, skinuti ruksak s leđa i širom ga otvoriti. Ruku žedno rinuti u njegovu prazninu, izvaditi praznu staklenku i potom pustiti svjetlost da uđe - svugdje...

2. Zaplet

Laboratorij je radni prostor opremljen za znanstvene i istraživačke pokuse i ispitivanja. Prostor ispunjen uvijek punim staklenkama i epruvetama koje pak može ispunjavati bilo što, ovisno o laboratoriju. A laboratorij je zapravo svaki radni prostor (riječ porijeklo vuče iz latinskih riječi laboratorium - radionica, i laborare - raditi), odnosno svakome bi se radu trebalo pristupati epruvetskom, laboratorijskom preciznošću. Jedino će takav pristup, pristup istinskog posvećenja, uroditi zdravim plodom, a put je do njega, dakako, mukotrpan. Put je to samoće zatvorenoga prostora, i put rizika, jer nije moguće unaprijed znati u kojim će se sve smjerovima laboratorij otvoriti. No njegov smisao i jest vječna metamorfoza; vječan pokus, nepresušno pokušavanje. Ali i ono, ako je istinsko, nosi određene zakonitosti unutar pravila.

3. Kulminacija

A po tome je znakovit i Laboratorij Glorie Oreb. Krenimo redom i precizno: riječ je o dvanaest slikocrteža nastalih na lezonitu (prešanoj drvenoj ploči)i praznim objektima – staklenkama poklopljenima poklopcima zlatne boje. Slikocrteži su podijeljeni na dva ciklusa od šest komada lezonitnih ploča. Prvih šest većih nastalo je ugljenom i crnim akrilom na bijeloj akrilnoj podlozi, dok je šest manjih točno pola veličine potonjih, te su također nastali prolaznim, organskim materijalom – kredom, potom ipak fiksirom fiksiranim na crnu akrilnu pozadinu. Dakle, već je i sama materija na kojoj crtež nastaje podvrgnuta određenom redu, koji karakterizira cjelokupni opus Glorie Oreb. Njemu će dakako biti podvrgnuti i slikocrteži nastali na pločama lezonita. Kao u svakom laboratoriju, oni se transformiraju jedan u drugoga, do u beskonačnost. Ponovno se umjetnica u svojem radu poigrava višeznačnošću različitih simbola, a dominira krug, čija se vibrantnost i kretnja osjeća na svakom slikocrtežu. Ovaj bismo put njezinu apstrakciju mogli nazvati “živom apstrakcijom”, dok su radovi iz Vremensko-prostornog triptiha bili sasvim pročišćeni, zamrznuti u vremenu. Svojevrsnim piktogramima koji nalikuju tehničkim crtežima (ponovno izraz reda!) umjetnica sad bilježi ono nematerijalno, a istodobno ga pretapa u materijalnost svojih sasvim konkretnih, apstraktnih slikocrteža. Promatrajući ih, podjela na apstrakciju i figuraciju čini se suvišnom,jer svi su iskonski simboli kojima se koristi oblici prostora. I sam je iskon, piktogram iz kojega se sve razvilo bio jedna nezadrživa, neuhvatljiva tehnička skica i (ne)figuracija – sam svemir. Stoga rad Glorie Oreb ne treba klasificirati, niti uspoređivati, jer njezin je slikocrtež u svemu prisutan. On je poput nekog beskonačnog nefiksiranog tlocrta svega u stanju vječne promjene.

4. Peripetija

No, iako se radovi Glorie Oreb “čitaju” redom, oni ipak negiraju postojanje vremena na tim različitim pravcima i mjerilima koji su na njima uvelike prisutni. Zato što je, kako sama umjetnica kaže, “nemoguće izmjeriti nemjerljivo”, a i zato što su nastajali prema desetak godina starim skicama iz kojih su već nastali različiti smjerovi njezina opusa. Korijen je uvijek jednak, a to je ideja, misao, unutarnji svijet Glorie Oreb. Sam je njezin laboratorij, dakle, rad o samom procesu rada (stvaranja), pa iako njezini slikocrteži na prvi pogled djeluju tehnički precizno, oni to zapravo nisu. No, ipak se unutar njih, nakon preciznog odnosa dviju manjih ploča lezonita koje zajedno čine jednu veću, može pronaći i promjer tlocrta praznih staklenki od krastavaca koje umjetnica postavlja na stolove čije radne plohe evociraju na prostor radionice- ateljea. Još je jedna od poveznica među staklenkama i pločama lezonita činjenica da su i staklenke i lezoniti bili sastavni dijelovi radionice umjetničina života: iz staklenki je jela, a na pločama lezonita spavala. S druge strane, stvaran prostor, meditativan prostor kuhinje i svakodnevna života dolazi u suodnos s prostorom zabilješki unutarnjeg svijeta na slikocrtežima. Oni su zapravo jedan, neodvojiv prostor. Staklenke su nešto opipljivo iz laboratorija, kao i lezoniti, ali unutar svijeta slikocrteža, one su te koje djeluju nestvarno, kao da pripadaju nekom drugom vremenu, dimenziji, svijetu i prostoru. Osobito zbog toga što su prazne (za razliku od ploča lezonita ispunjenih slikocrtežima koji su pak, paradoksalno, zapravo ispunjeni kružnim tlocrtima tih istih praznih staklenki!), i zanimljivo je što uopće, niti u jednom trenutku, ne izazivaju znatiželju, pitanje “što je nekad bilo unutra”, nego samo osjećaj oslobođenja, i prosvijetljenja svjetlošću - Suncem. Zlatna boja koja ga oduvijek simbolizira, boja produhovljenja i sklada, iz kvadratnog oblika koji je poprimila na slikama nekadašnjih umjetničinih ciklusa (primjerice Vremensko prostornog triptiha) prešla je u kružni oblik poklopca staklenke. Također, zlatne listiće na podloge slika Vremensko prostornog triptiha umjetnica je na pozadinu lijepila sama, pristupajući postupku performerski-meditativno, dok je ovaj put staklenku kupila u trgovini i potom konzumirala njezin sadržaj. No ipak su ti postupci čvrsto povezani samim procesom života i naposljetku Suncem koje ga predstavlja.

5. Rasplet

Ranije smo u tekstu spomenuli da će jedino istinski posvećeni pristup uroditi zdravim plodom u laboratoriju. A tko je posvećeniji doli Sunce? Ono je marljivo, istinsko i precizno. Gloria Oreb iz staklenki je izvadila krastavce, proizvode Sunca da bi svjetlosti samoj posvetila praznu staklenku. Onoj neopipljivosti o kojoj opipljivost ovisi. Izložila je pred nas onu „nepodnošljivu lakoću postojanja“. Prazan ruksak, praznu staklenku, kojoj je ipak potrebno posvetiti kilometre pažnje. Jer ipak je ovo laboratorij. U njemu je potrebno zadržati se dugo, dugo, dugo....................................................................................................................
Neva Lukić

• 
• 
• 
• 
• 
• 
•  

• 
• 
• 
•  

http://www.matica.hr/Vijenac/