Uvod

Nadograđujući i transcendirajući svoja višegodišnja istraživanja svjetla i prostora palače-grada, Gloria Oreb je posredstvom svjetlosne intervencije dosegla „drugo nebo“; dosadašnja refleksija vanjskog svijeta je napokon izašla iz mračnog ambijenta substrukcija u eksterijer Palače vraćajući izgubljeni sjaj sjevernom portalu, nazvanom nekoć davno Porta Aurea ili Septentrionalis. Palača koja je kroz povijest prošla kristijanizaciju te nebrojne arhitektonske transformacije i interpolacije, postala je naposljetku grad i svijet sam za sebe. Povezujući arhitekturu i vizualnu instalaciju, intencija je autorice osvijestiti građane o prostoru grada u kojem žive, postavljajući svoju intervenciju povezivanjem povijesnog i suvremenog socijalnog konteksta.

Zlato, simbolizirajući metafizičku svjetlost u njezinim prethodnim intervencijama, emaniralo je u kružnu formu svjetlosnog snopa koji poput sunca iluminira Zlatna Vrata i tako postalo - Portae Lucis. dajući mu mističnu auru performativnog prostora.
Kult štovanja Sunca, koje je i sam car Dioklecijan nastavio održavati, naslijedivši ga od svojih prethodnika kroz simboliku Nepobjedivog Sunca (Sol Invictus), postao je s vremenom lišen religioznog konteksta i u samoj svojoj suštini premostio razlike i povezao brojne kulture, civilizacije i narode pokazujući da su ljudi od pamtivijeka imali jedan te isti duhovni koncept božanskog svjetla. Ta nekadašnja vjerovanja, a i recentnije hipoteze da je Palača građena u odnosu na položaj Sunca (Dioklecijanova palača Sunca, Mladen Pejaković, Zagreb: Litteris, 2006 ) ne čine nam se daleko od istine dok promatramo Glorijinu svjetlosnu intervenciju. Portae Lucis naglašava sklad antičkog i urbanog prostora i skreće pažnju na to koliko je upravo ovaj prostor Zlatnih vrata mjesto duboko ukorijenjeno u svijesti građana postavši tzv. prostor brižnosti i emocionalne privrženosti na koji se autorica referira, dajući mu svojevrsni bezvremenski karakter.

Barbara Gaj

PORTAE LUCIS*: Svjetlosna instalacija na Zlatnim vratima u Splitu - 27.06. 2012.

Video ...

Istraživanje grada započela sam prije četiri godine trodjelnom intervencijom u prostor Podruma, koji topografski definiraju južni dio Dioklecijanove palače. Tokom razdoblja između 2008. i 2010.godine u prostoru substrukcije palače realizirala sam tri ambijenta: Aurum, Iluminacije i Drugo nebo. Referirajući se na mračnu atmosferu interijera Podruma što je u analogiji sa stanjem gradskog eksterijera, naglasak sam postavila na uspostavu svjetla i to simboličkim korištenjem zlata. Pozlaćena platna sa ucrtanim kružnim oblicima označavala su svjetlo, točnije Sunce. Promišljajući o Palači, o njenim prostornim i simboličkim parametrima, sljedeći koraci vodili su prema Zlatnim vratima - antičkom, arhitektonskom djelu i mjestu u gradu. Zlato koje sam implementirala u podrume tautologijski je prisutno na samim Zlatnim vratima. Zlato transponira u svjetlo, medij kojim ostvarujem umjetničko djelo u javnom prostoru. Umjetničkim činom osvjetljavanja Zlatnih vrata uspostavljam dijalog između arhitekture i svjetlosne instalacije čime potičem svijest građana o prostoru grada u kojem žive. Urbano okružje otvara socialni kontekst intervencije, dok antička arhitektura Dioklecijanove palače postavlja intervenciju u povijesni kontekst.

Istraživanjem mogućnosti suvremene umjetnosti a posredstvom svjetlosne intervencije, intencija je kod promatrača stvoriti dojam izgubljenog zlatanog sjaja Portala. Na djelu je proces uspostavljanja odnosa između zlata, u njegovom povijesnom, simboličko-narativnom poretku, i aktualnog urbanog mjesta koje se već zove Zlatnim vratima putem svjetlosne intervencije kao medijatora tog odnosa. Tradicionalno značenje pripisivano zlatu kao što je emanacija, aktivira se u vidu svjetlosne instalacije i tako pomiče polje analogija sa simboličkog i povijesnog u konkretne datosti - materijalno, arhitektonski oblikovano mjesto svakodnevnog življenja. Umjesto zlata koristim kružni snop svjetlosti, karakterističan za kazališno osvjetljenje, usmjeren na Portal. Kružna forma svjetla i jest definirana višemjesečnim eksperimentiranjem u samom kazalištu, mjestu idealnih laboratorijskih uvjeta za razradu inicijalne ideje. Prostor grada tako postaje kazališna kulisa, svojevrsni antički teatar – prostor potencijalnog misterija. Zlatna vrata se iz arheološkog i funkcionalnog gradskog prostora tako transformiraju u perfomativni prostor.

Umjetnički rad je taj koji ističe arhitekturu, njezine fizičke i prostorne osobine. Istodobno to je i mjesto u gradu. U susretu arhitekture i vizualne instalacije nastaje treća struktura koja istodobno i nadilazi i ističe parametre kako umjetničkog rada, tako i arhitekture. Taj novi međuodnos može utjecati i na našu introspekciju te postavlja pitanje do koje mjere poznajemo sebe i svijet (grad) u kojem živimo. Pojam umjetnost nije operativan u prostornom eksperimentu koji je pred nama već se odvija u prostoru komunikacije u kojem se ustanovljuje kao jedan novi model. Zlatna vrata pokazuju svoju cjelinu i identitet u relaciji s ljudima koji ih koriste i žive u njihovoj blizini. Gledatelji se od "promatrača" umjetničkog djela transformiraju u njegova "korisnika".

Ova svjetlosna instalacija također se može objasniti i u terminu socio-prostorne dijalektike koju Henri Lefebvre opisuje kao "stvaranje prostora". Za njega prostor nije ni objekt ni subjekt već socijalna realnost, skup odnosa i formi. Prostor po Lefebvru je konkretna apstrakcija s materijalnim kosekvencama. Njezin socijalni aspekt se provodi u pojmu trostruke dijalektike: uočeni prostor (djelovanje u prostoru), razumljiv prostor (prikazivanje prostora) i nastanjeni prostor (prostor prikazivanja). Lefevbreova trijada prostora (uočeni – razumljivi – nastanjeni prostor) opisuje proces svakodnovnog življenja u "socijalnom prostoru" u kojemu njihovom integracijom nastaje treći prostor kao nova forma iskustva (Lefebvre, Henri: The Production of Space; Oxford, Blackwell Publishing, 1991.).
Nasuprot tome, gledište Yi-Fu Tuana usredotočuje se na iskustvena svojstva prostora. U svom djelu Prostor i mjesto (Tuan, Yi-Fu: Space and place: the perspective of experience; University of Wisconsin Press, 2008.) govori o “prostorima brižnosti” koja proizlaze iz emocionalne privrženosti ljudi. Služeći se idejama topofilije i topofobije, upozorava na osjetilnu, estetsku i emocionalnu dimenziju prostora. Slično tome Edvard Relph predpostavlja da su neka mjesta autentičnija od drugih te da zajednica, pripadnost i “osjećaj mjesta” mogu nastati samo na onim mjestima gdje je veza između ljudi i mjesta duboko ukorjenjena. Njegovi argumenti kombiniraju uvide u način kako ljudi prožimaju svoju okolinu često vrlo osebujnim značenjima s vlastitom nostalgijom prema onim mjestima koje nisu dotakli trendovi modernizacije i “napretka” (Relph, Edward: Place and Placelessness; London, Pion, 1976.) Povlačeći paralele sa Relphovim djelom Marc Auge je terminom “ne-mjesta” označio prostore supermarketa, trgovačkih centara, zračnih luka, auto-cesta kao simptome supermodernog globalnog društva koja ne funkcioniraju kao lokaliteti za slavljenje stvarnih kultura (Auge, Marc: Nemjesta, Uvod u moguću antropologiju supermoderniteta; Biblioteka Psefizna, Karlovac, 2001.)

U tom kontekstu prostor Zlatnih vrata može se identificirati sa prostorom brižnosti gdje je veza između ljudi i mjesta kulturne baštine (bila) duboko ukorjenjena. Svjetlosnom instalacijom interveniram ne samo u antičku arhitekturu već i u svijest o kulturnom nasljeđu grada Splita koje stoji u suprotnosti sa dominirajućim ne-mjestima istog grada. Intervencijom u prostor Portala, dakle, skrećem pažnju na pitanje kulturne baštine i odnosa prema povijesnom nasljeđu u suvremenosti.

Gloria Oreb

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
•  

*Tekst PORTAE LUCIS objavljen je u dvotjedniku Zarez, XIV/337, str.37. 21. lipnja 2012.

Svjetlosna inastalacija realizirana je u suradnji sa Gradskim kazalištem lutaka Split, te podržana od HULU Split i Kino kluba Split.