S multimedijalnom umjetnicom razgovaramo o njezinim performansima izvedenim bez prisustva publike u kojima su, kako sama ističe, mediji video ili fotografija sredstva dokumentiranja i posrednici u prenošenju poruke.

 

 

U povodu okruglog stola Historizacija, (ponovna) izvedba i arhiviranje performansa (kustoska, istraživačka i umjetnička perspektiva), Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb, 18. svibnja 2012.

 

- Performans  Hrana, dodala bih, u svom nazivu sadržava i riječ Kuhanje – dakle točan naziv je Hrana/Kuhanje. Tim nazivom precizirala sam da priprema hrane uključuje proces kuhanja -  termičku obradu namjernica. No, kuhanje kao zgotovljenje određenih sirovina može biti preneseno i na druge procese. Ono na što sam imala namjeru skrenuti pozornost ovim performansom nutarnja su stanja osobnosti – stalni cikusi preobraženja, koji nam donose plodove što nas hrane iznutra. Sagledamo li ovaj performans kao čin pripreme hrane u izvanjskom značenju, tada promatramo kuhanje kao pripravu hranjivih sastojaka. Performans sam izvela na Drugom danu hrvatskoga performansa u Varaždinu u ateljeu Butković. Impresivan prostor zaokupio je pažnju posjetitelja i stoga je njihova preokupacija artefaktima zatečenim u ateljeu prevagnula nad vizualno skromnim činom pripreme hrane, s kojim se svakodnevno susreću. Upravo u točci neprimjetnosti i tišine izvedbe kuhanja je i značenje ovog performansa. Pitanja koja se sukladno tome nameću izvedbom ovog performansa su:  Koliko pažnje pridajemo unutarnjim procesima? I koliko su nam primjetni?

Nužnost hrane izvanjskom tjelesnom je očigledna, ali istovremeno neprimjetni nutarnji procesi (kuhanja) izgrađuju (hrane) prostore naših drugih realnosti.

 

- Tema simboličkog hranjenja prisutna je u svim mojim radovima na razini unutarnjeg iskustva. No određenije o ovoj temi osvrnula sam se u ambijentalnom radu Laboratorij iz 2011. godine, u kojemu sam postavila crteže (svojevrsne dijagrame eksperimenata) u prostorni odnos s ispražnjenim staklenkama koje su prvotno sadržavale hranu (krastavce...) a koje sam u Laboratoriju napunila svjetlom - uzorkom proizaišlim iz eksperimentalnog istraživanja. Laboratorij je stvarni prostor moga življenja i stvaranja – moj stan/atelje. Prenesen u galerijski kontekst Laboratorij postaje ambijent u kome elementi svakodnevnog života - staklenke nekada popunjene hranom, sada postaju izlošci umjetničkog kreativnog čina. Tjelesna hrana (krastavci) transmutira u svoju prvotnost – svjetlo. Sam proces preobrazbe zabilježila sam u crtežima-dijagramima.

 

- Piktogram simbola androgina jednostavna je vizualna forma nastala još jednostavnijim združivanjem piktogramskih oznaka koje često susrećemo na vratima WC-a. Spajanjem dvije jednostavne oznake nastaje treća, umnogome složenija tvorevina. Performans A4 na površinskoj razini može se interpretirati kao šaljiva dosjetka (zbunjenost posjetitelja SC-a pri ulazu u WC za vrijeme trajanja izložbe bila je smiješna). No, krenemo li u analizu simbola androgina koji je nastao spajanjem dvije piktogramske oznake naići ćemo na kompleksna značenja: Muški i ženski rod nisu cjeloviti, već su razbijenost jedne cjeline. Psihologija govori o animusu i animi koji nadopunjuju poluspol čovjeka i odražavaju androgina. Realizacija androgina, ili ponovna uspostava cjelovitog bića cilj je postojanja. Oznaka simbola androgina tako postaje mala kontemplativna sličica upisana sredstvima graffiti estetike na vratima WC-a, u prostoru u kojemu bi to najmanje očekivali. Crna boja simbola definira prijelazno stanje materije i nagovještava mogući ulazak u novi ciklus cjelovitosti. Čini se ipak da prostor galerijskog WC-a nije prostor za postizanje dubljih uvida, pa je simbol androgina skinut s vrata po završetku izložbe.

 

- Kada sam govorila o ambijentu Laboratorij navela sam da je to moj životni i radni prostor – stan i atelje. Mjesto mog boravka i stvaranja pretapa se jedno u drugo. Tako i u performansu za video naziva Hello iz 2005. godine, mjesto izvedbe je moja soba. Video uradak bilježi trenutke životne radosti upotpunjene plesom – vjerujem da je takvo iskustvo mnogima poznato. Naziv performansa referira se na glazbeni broj Hello I Love You grupe The Doors. Morrison, lider grupe slovi za šamana rock glazbe šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Povlačeći paralelu s umjetnošću istog razdoblja došla sam do Beuysa i njegovog art šamanizma, iz toga razloga majica s njegovim likom. Time sam fuzirala Morrisona i Beuysa u jednu cjelinu. Rock glazba s jedne strane, umjetnost s druge a u središu moj ples kao vječna igra.  A možda je bila riječ i o (ne)mogućoj zaljubljenosti...

 

U opisu navedenoga performansa za Treći festivalu prvih na temu dominacije (SC, 2005.) navodite kako jeu drugoj minuti trajanja videa navedena majica s likom Josepha Beuysa trebala dominirati projekcijom. Ipak, navedena se dominacija, koliko mi se čini (ako me sjećanje ne vara), nije ostvarila.

- Majica s likom Josepha Beuysa i jest dominirala u video uradku, ali u prijenosu poruke iz medija videa u kazališnu izvedbu u polukružnoj dvorani SC-a, krupni kadar Beuysa neminovno je izostao – ipak,  njegov lik u finalu videa definitivno dominira.

 

- Exit je performans izveden na lokaciji Splitske plaže Kašjuni 2005.godine jednog zimskog dana, i zabilježen fotografijom - medijem koji izvrsno prenosi oštrinu bure. Exit je prezentiran projekcijom fotografija u Podrumima Dioklecijanove palače.

Papirnati brodovi oblikovani presavijanjem bijelih papira na žalu i potom pušteni u more, metafora su nemogućnosti odlaska. Kao određena antiteza ovom performansu predhodio je fotografski ciklus Brodski dnevnik iz 2004. godine. Putovanje kao metafora odlaska, prijelaza, otkrivanja, temelj je ovih radova. Otočkog sam podrijetla, stoga je performans Exit fokusiran i  na moju biografsku određenost morem i plovidbom.

 

- Performans Sol motiviran je mojom povezanošću s morem i njegovom fluidnosti. Sol je esencija mora – kristal strukture kocke.  Tekuća pokretljivost i promjenjivost mora zaustavljena je u soli. Promatrala sam polaganost prirodnih mijena u procesu kristalizacije:  Danju sunčeve zrake ulaze u zemljinu atmosferu. Toplina uzrokuje evaporaciju mora u stijenama. Voda se uspinje prema nebu. U rashlađujućem efektu noći nježni dijelovi para privlače se ka zemlji i kondenziraju u formi rose. U stijeni ostaje sol. Promotrimo li bolje, shvatiti ćemo da je još jedno suptilno more iznad naših glava. 

Sol je materijal kojim sam oblikovala krug čime sam prenijela iskustvo mora, otoka i mijena u prostor Galerije Nano. Posjetitelji galerije bili su nazočni stvaranju kruga soli, no dobro ste primijetili da je većina mojih performansa izvedena bez prisustva publike.  Mediji video ili fotografija sredstva su dokumentiranja i posrednici su u prenošenju poruke. Jedan od performansa dokumentiran u mediju fotografije jest i Meus perystilum.

 

- Meus peristylum je digitalno obrađena fotografija iz 2009.godine kojom sam dokumentirala svoju šetnju nebom – mojim dvorištem. Zamišljaji o nebeskom prostoru dopuštaju i izvedbu performansa u tom beskraju. Zaigranost u mediju fotografije dopušta i šetnju nebom i beskrajnu lakoću prolaska kroz nebeske sfere. Kreiranje svih tih svjetova i stanja nalik je igri, čemu svjedoči i performans Meus peristilum - moje dvorište nalik je... nebu...

To je isto nebo koje sam kreirala i u slikarskim ciklusima Aurum (2008.), Iluminacije (2009.) i Drugo nebo (2010.) koristeći se medijem pozlate.

  

- Sudjelovala sam na Feminae Extravaganza, Festivalu ženskog stvaralaštva koji se održao u prostoru Akvarija u Splitu 2009.godine, s radom A4. Međutim, ne određujem se u smjeru feminističkog stvaralaštva. Radije se svrstavam u kategoriju slobodnog kreativnog duha – a tu se negdje skriva i ključ odgovora na pitanje zašto nisam zastupljena u videoarhivu re.act.feminism. Naime u kategoriju slobodnog kreativnog duha svrstavam se iz razloga što sebe i svoj rad ne vidim u okvirima ikakvih grupacija – jednostavno se ne (s)nalazim u njima. Osim toga držim da nisam pretjerano sklona nametanju svog rada kustoskim timovima i eksponiranju u javnosti.

 

Objavljeno u dvotjedniku Zarez, br. 337, 21.lipnja 2012.

 

 

 

ambijentalnom radu sastavljenom od petnaest kvadratnih platana (podijeljenih u cikluse od pet platana) u koje su upisane različite varijacije kruga, Gloria Oreb je ponajprije zaokupljena problematikom arhitekture svemira, nevjerojatne simetrije koja je u vidljivom ili pritajenom obliku prisutna u svim točkama koje ga čine. 

Iako je krug kao oblik jednog beskrajnog prostora svevremenski, autorica je u svoj koncept uključila vrijeme koje je samo pozadina koja mijenja boje. A na pozadini nastaloj od zlatnih listića nalaze se krugovi prvog dijela triptiha Aurum, nazvanog tako jer je zlatna boja u ranokršćanskoj umjetnosti simbolizirala nebeski, odnosno duhovni svijet. 

Krugovi naslikani akrilikom u crnoj boji (koja predstavlja ono zemaljsko) uglavnom su varijacije elemenata srednjovjekovne arhitekture (rozete, quincunx, bizantski tlocrti u obliku grčkih križeva). Zanimljivo je, Gloria Oreb zlatnom pozadinom koja je u suvremenom svijetu postala «(zaštitni) znak» bizantske umjetnosti, pokazuje kako ona danas može predstavljati nešto sasvim suprotno (kao što i krug kao takav može značiti ono pozitivno, ali i ono negativno), odnosno materijalno, jer podloga današnjeg društva isijava drugačijom aurom. Spomenimo i da se te varijacije krugova mogu čitati kao (svojevrsni) piktogrami također bliski izričaju ranog kršćanstva, no u ovom slučaju oni su posve neopipljivi, naime postaju mjesta u kojima je promatrač u središtu. On sam stvara priču, značenja mu nisu nametnuta. Mogli bismo reći da u Vremensko-prostornom triptihu, ono što je u ranom srednjem vijeku bilo nebesko postaje znak, a sam znak kod nje nema egzaktno značenja, nego se može čitati na mnogo načina koji se nadopunjuju u sljedećem ciklusu triptiha koji nosi naslov Iluminacije.

Na crnoj podlozi počivaju tanke, bijele linije krugova. Ta platna predstavljaju svojevrsnu kartu svemira. Neka od njih mogli bismo protumačiti kao prikaz udaljenosti točke zemlje od točke sunca, prikaz točaka planeta... Točka gledišta pomiče se još dalje, u svemir. U sedmom stoljeću patrijarh German nazvao je crkvu «zemaljskim nebom... u kojemu se ukazuje Bog gornjeg neba.» Ovdje kao da možemo pronaći dokaz da je arhitektura ranokršćanske bazilike doista osmišljena prema uzoru na božansko.

Treći dio triptiha ponovno nam donosi pozadinu sastavljenu od zlatnih listića. Ta su platna zapravo pandam Aurumu. Iste one varijacije elemenata arhitekture iz Auruma slikarica donosi uvijek istim znakovima anđela koje otiskuje na platno. Kao i u prethodna dva ciklusa, pečat njezine ruke nevidljiv je što je blisko poetici slikarstva obojenog polja koje je zbog svoje geometrijske komponente također blisko i arhitekturi. 

Svojim Vremensko prostornim triptihom autorica pokušava stvoriti»(zlatni) rez» od kaotične, nepotrebnim znakovima pretrpane stvarnosti u kojoj živimo. Pod rezom, s jedne strane, poimam odlomak, a s druge, dakako, pronalaženje reda u današnjem svijetu. Njezin konceptualni rad vidim kao središte velikog kruga iz kojeg se jednakomijerno šire točke arhitekture, slikarstva i (slikovnog) pisma, ujedinjujući se u onom duhovnom.    
   

Objavljeno u Konturi br.105/prosinac 2009.

 

 

 

Ono što umjetnik i umjetnost nose u sebi kao konstantnu vrijednost jeste poruka i emocija. To je, u stvari, nekad nejasna, a nekad totalno jasna predstava onoga što umjetnik želi izraziti kroz određenu formu, motiv, tehniku. To je ono vječno čuđenje i divljenje pred snažnom i moćnom prirodom i veličanstvenim životom, nešto što smo i mi, kao i umjetnici, otkrivali u djetinjstvu, propitkivali u mladosti, njegovali u zrelim godinama dok smo konstantno hranili potrebu za razumijevanjem, shvaćanjem i iskazom tih stanja i osjećanja svijeta. Čovjek je, a posebice umjetnik, malo čudo, on je nesaglediv u svojim maštanjima i kreativnim sposobnostima modificiranja ideja, riječi, oblika, prostora i atmosfere.

 

Da bi nešto bilo umjetnost, prethodno mora ublažiti ili posve odstraniti svoju materijalnost, mora biti univerzalno, sažeto i  uvedeno u novi poredak znakova, simbola i korelacija. To je, nadasve, mistični proces, izuzetno naporno rukopisanje i izražavanje intime koju umjetnik, poput difuzne svjetlosti, širi zbiljskim svijetom i gradi novi, imaginarni. Zato su umjetnici svojevrsni mistici, a umjetnost bismo mogli odrediti i kao mistično djelo. I književna riječ, i uspješna kazališna predstava kao i trag poteza kistom na platnu imaju mističnu moć i posljedicu.

 

Gloria Oreb, splitska svestrana umjetnica (bavi se fotografijom, videom, performansom, ali i slikarstvom), radi kao profesorica na UMAS-u. U svojim radovima iz ciklusa (Imuminijacije, Ružarij, Aurum, Pri štalu...) kreće ab ovo, naslanja se najčešće na krug: krug  kao prasimbol, krug kao baza i prapočetak, kao arhe, kozmički ritam i dinamika svemira, mistični spoj materije i duha, transcedentalnog i materijalnog, Zemlje i Neba. Krug je za nju univerzalni simbol, univerzum sam, osunčana kamena rozeta i ruža, ali i bodljikava kruna. Krug je inspirira na ples i kolo, prsten, pa i javstvo (po Jungu). Krug je „zid“ koji štiti od lošeg vanjskog, ali se isto tako i nešto loše može zatvariti u krug.

 

Gloria Oreb kombinira krugove različitih promjera s onima isprekidanih linija i tako stvara svojevrsnu dinamiku i ritam. Krugovi su joj je startna pozicija s koje postavlja simbole (krugove) u odnose, mijenja im veličinu i položaj. Pri tom i sama prolazi put stvaralačke katarze: od profanog do sakralnog. Ona ne inzistira na strasti boja ili na lirskom zanosu, već potiče imaginaciju, akcentira simboliku i asocijaciju. U svojim radovima gotovo je geometrijski precizna dok raznolike kružne oblike strogo definira, dok u njima pohranjuje baštinjenu plemenitost i gotovo arkadijsku blagost. Pri tom gledatelju prilazi diskretno i obraća mu se neposredno, slobodno mu prepušta da njezine likovno -  mistične imaginacije doživi poput rozete ili čipke strpljive vezilje, da sam istraži vlastite mikro i makro kružne svjetove. Budući da ova umjetnica ne stvara po modelu, već po vjeri, ona ipak ne isključuje snagu logosa pa njezine izložbe odišu iskonskom jednostavnošću i čistoćom nakon što je uspješno dresirala košmar jave i došla do tvarnosti sna,  nakon što je ukrotila atmosferu kataklizme i egzistencijalne otuđenosti. Na koncu umjetnica demonstrira samodovoljnost i dostojanstvenu smirenost usprkos egzistencijalnoj upitnosti i tragičnoj prolaznosti. Možda je svim njezinim „kružnim“ radovima moguće dati jedinstveni podnaslov: „Upoznaj samoga sebe!“ I zaista, u slikarstvu Glorije Oreb riječ je o isprepletenim  lozinkama i sustavu tajnih kodova. Njezine mistične zagonetke vode nju i gledatelje u neslućene zone sanjarenja i spoznavanja, spoznavanja  tek djelića onoga što nas okružuje, fascinira, određuje i -  konačno nadživljava.

 

Prateći rad njezinih spomenutih ciklusa na prvi pogled možemo donijeti površni zaključak pa radove percipirati kao nešto jednolično u melankoličnom interijeru (podrumi Dioklecijanove palače). Ali umjetnica zapravo igra na logičku kartu: repertoar njezinih simboličkih formi tek u tom i takvom izložbenom prostoru  postaje cjelovit, završen, zaokružen. I tek tada u umjetnici otkrivamo vrsnog znalca i velikog sanjara, avanturistu i istraživača koji se kreće na granici jave i mističnosti sna s prizvucima onostranog, tajnovitog i mitskog.

 

Njezin svijet baštinjene fantazije sazdan je po mjeri čovjekovoj. Ali zašto krug? 

Mitska misao pripada ranim epohama čovječanstva, ali je prisutna i danas. Ukoliko čovjek više prodire u zakonitosti prirode, utoliko mitske sile blijede, a arhetipovi i simboli postaju metaforički odraz i zaustavljeni trenutak nezaustavljivog vremena. Krug je najbliži optičkoj neuobličljivosti „arhetipa po sebi“ i treba ga shvatiti kao pre-konkretni i preslikovni oblik početka.

 

Taj simbol i arhetip „podjednako obuhvaća i dubinu i visinu razvoja ljudske svijesti, pošto iste znakove (čovjek) upotrebljava u početku kao simbole još neartikulirane i prefigurirane mnoštvenosti, a na kraju kao simbole apstrahirane i post-figuralne ojmovnosti“ (Erich Neumann). Krug je, rekli bismo, najdemokratskiji geometrijski lik čije točke stoje na ravnopravnoj udaljenosti od središta. U njemu nema hijerarhije; uza svu neprekidnu dinamiku on zadržava skladni, praiskonski ciklus, on je težnja ili put ka nirvani, blaženstvu, savršenstvu, on je slijed trenut(a)ka. U mnogim religijama i kulturama krug važi za  najsavršeniji lik pa se zapitamo nije li simbol kruga i kod ove splitske umjetnice postao  likovno pojašnjavanje vlastitog svjetonazora? Možda baš zato umjetnica, gonjena vlastitom nužnošću, kotrlja krugove u kojima je potencijalna punina i/ili praznina životnog i umjetničkog napora? Poistovjećuje li se ona s hodočasnikom koji na svom životnom (i profesionalnom) putu strpljivo prati bljesak enigme na čijem kraju čeka Apsolut? Ne boji se ona misterija, već preuzima odgovornost za trajnost u svom graditeljskom poslu. Svjesna je da veliki zakoni, koji vladaju fizičkim svijetom, vladaju i u estetici. Razmišljajući u krugovima ona pročišćava svoj likovni jezik i postiže izuzetan koeficijent estetike. Ako je u početku i postojala bojazan, ta bojazan je  svladana disciplinom i sabranošću kozmičke skladnosti dok ulazi u svemirska prostranstva. Zemlja joj je pretijesna, a transcedencija tako mitska i izazovno mistična.  

 

Čovjek ipak nije zatvoreni krug. Prema Jaspersu biti čovjek znači „postajati čovjekom“. Kod Glorije Oreb „postajati čovjekom“ očituje se u očuvanju onih stabilnih i vrijednosnih ideala (a danas umnogome marginaliziranih) koji su jamčevine budućnosti i na čijim temeljima je moguće uspostaviti osobnu ravnotežu i ostvariti estetiku gotovo obredne jednostavnosti.  Tražeći smisao, mjeru i sklad ona gradi likovne matrice izbjegavajući hedonističke i pragmatične igre kao i izazove sinusoidnoga kretanja pa svoje stvaralaštvo prepušta bitku. Njoj su neprihvatljivi utilitaristički kriteriji, ne ide na štetu estetskih te se radije odlučuje za asketsku jednostavnost i likovno isposništvo. Zato joj je krug blizak, on jest (ali i nije!) relikvija. Može biti mističan i nepouzdan labirint, može izazivati (straho)poštovanje i svetu tajnovitiost: Sunce i žuto, dragocjeno zlato, svemirska energija. No Gloria Oreb nije dogmatik. Reproducirajući i umnažajući krugove ona dolazi i ulazi u posebne varijacije, zanimljive korealcije, čudne subordinacije, snažne konverzacije i kooperacije. A da bi to postigla, odlučila se za Podrume, te magijske, antičke i fobične prostore. „Podrumi u mikro/makro kontekstu postaju drugim nebom”, kaže umjetnica.  Ti prostori su: „.. nalik rudniku gdje iskapa(m) svjetleći odraz neba, skrivene kristale i tragove metala u kojima čitam konstelacije zvježđa u kružnom kretanju...“, kaže ona. Zato će mračnim podrumima pomaknuti horizonte njihove mističnost, a gledatelju pušta na volju da postavi vlastitu interpretaciju i gradi osobni asocijativni doživljaj u toj asketskoj i meditativnoj atmosferi. Tek u hermetičnim podrumskim sobama slikarski ciklusi Glorie Oreb dobivaju novo značenje, trajnost, univerzalnost, novu aktualnost, a Podrumi postaju koncetracijsko - meditacijski prostori, areali tajanstvene ljepote i svesrdnog predanja koji iz mraka ulaze u ekvinocij. I nije slučajno da umjetnica lucidno bira i tajming postavljanja izložbi: noć mladog mjeseca pa time označava novi početak, kraj zime i rađanje proljeća.

 

Gloria Oreb, osim kruga, često kao motiv uzima  križ, ribu, četverokut... Svojim intenzivnim radom ostvarila je brojne lirsko – geometrijske konstrukcije. S njima gradi  posebnu komunikaciju i intiman odnos. Nisu to neki optički fantazmi, niti posebna slikarska dramaturgija, nema tu ni nekog posebnog scenarija. Umjetnica se nameće jednostavnom strategijom masivnih, lapidarnih simboličnih oblika naglašenog grafizma i razapinje ih u labirintske podrumske dvorane. Igra se na limesu vremenskog i nevremenskog, osobnog i univerzalnog. Tu nastupa njezino etičko carstvo koje, u simbiozi s estetičkom dimenzijom, uravnotežuje težinu sna i fantazme gnostika. Njezini krugovi su poput kotača života. Oni  generiraju uključivanje čovjeka u stvaranje i metamorfoze, oni čovjeka (a umjetnika posebice) čine sukreativcem prirode i vlastite egzistencije. Svjesna vlastite slobode (izbora), život i kozmos umjetnica interpretira univerzalnim simbolima, povezana je čvrstim formama, prati njihov prijelaz od predmetnog ka apstrakciji. U ciklusima Glorije Oreb čarolija mjere i ljepota proporcije postaju antipitoreskni elementi umjetnosti, težnja izlaska iz kaosa. Kako je rekao Arnold Hauser: „Čitava umjetnost je igra s kaosom... Ako u povijesti umjetnosti postoji neki napredak, on se sastoji u stalnom porastu tih od kaosa otetih područja...“ 

 

 

objavljeno u Re - časopis za umjetnost i kulturu br.17. /prosinac 2009.

Glorijin krug staklom i zlatom